Governing the commons: The evolution of institutions of collective action

Abstract

Knjiga americke politologinje Elinor Ostrom (1933-2012) Upravljanje zajednickim dobrima: evolucija institucija za kolektivno djelovanje, objavljena 1990. godine, danas se smatra klasicnim djelom, knjigom koja je utrla put novom pristupu proucavanju institucija u politickoj znanosti. Objavljena u okviru izdavackog programa znamenite biblioteke Cambridge University Pressa Politicka ekonomija institucija i odluka (Political Economy of Institutions and Decisions), knjiga je od samog pocetka privlacila veliku pozornost politologa, sociologa, ekonomista, ali i znanstvenika izvan drustvenih znanosti. Razloge tome valja tražiti u posve originalnom nacinu na koji je autorica pristupila proucavanju prirodnih resursa poput suma, podvodnih zaliha vode i irigacijskih sustava, koje u strucnoj literaturi podvodimo pod naziv zajednicka dobra (commons). Elinor Ostrom je primijenila metodologiju institucionalnog racionalnog izbora, pristupa koji je na razmeđi dviju siroko primjenjivanih metodologijskih orijentacija suvremene politologije – institucionalizma i teorije racionalnog izbora, da bi ukazala na kompleksnost situacija u koje ljudi dolaze pri eksploataciji spomenutih resursa. Zajednicka dobra su vrsta dobara koju od javnih dobara (public goods) razlikujemo prije svega zbog njihove iscrpivosti, odnosno, svojstva koje se u mikroekonomskoj literaturi oznacava konkurentnoscu u potrosnji. Za razliku, naime, od javnih dobara, kod kojih potrosnja dodatnog potrosaca ne smanjuje raspoloživu kolicinu dobra koja ostaje novim, potencijalnim potrosacima, zajednickim dobrima svojstveno je da dodatna potrosnja smanjuje kolicinu koja ostaje na raspolaganju kako se u potrosnju ukljucuju novi konzumenti. Zanimanje drustvenih znanstvenika za zajednicka dobra poraslo je posebice krajem 1960-ih, nakon sto je americki znanstvenik Garrett Hardin u casopisu Science upotrijebio izraz tragedija zajednickog dobra, da bi upozorio na problem devastacije prirodnih resursa koji je donijela industrijska civilizacija. Pitanje zajednickih dobara od tog trenutka pobuđuje sve veci interes znanstvenika, neovisno o tome dolaze li iz prirodnih ili drustvenih znanosti. Elinor Ostrom je tom pitanju posvetila doslovno citavu znanstvenu karijeru. Posavsi od cinjenice da u alokaciji zajednickih, jednako kao i javnih dobara, tržiste u pravilu zakazuje i pokazuje znacajne manjkavosti, zapocela je istraživati institucionalne mehanizme pogodne za njihovo pribavljanje. I dok je za tipicna javna dobra poput nacionalne sigurnosti ili obrazovanja posve jasno da ih može pribavljati država, kao institucija koja ima mogucnost sankcioniranja svih onih koji se svercaju u njihovu placanju (problem free-ridera), u slucaju zajednickih dobara stvar je znatno složenija. Razlog tome leži i u strukturnom svojstvu na koje smo prethodno vec ukazali, naime u cinjenici da je rijec o dobrima koja su iscrpiva, kod kojih, dakle, postoji konkurentnost u potrosnji kakva je svojstvena upravo privatnim dobrima. Elinor Ostrom je svoja istraživanja smjestila unutar temeljnih postavki teorije javnog izbora, koja polazi od toga da je država, u osnovi, neucinkovit akter u pribavljanju kolektivnih dobara. No, svoj je pristup znacajno prosirila detaljnom analizom institucija, te je vrlo brzo dosla do uvida da i tržiste, jednako kao i država, može biti neucinkovit mehanizam njihova pribavljanja. Kao svoj istraživacki zadatak postavila je stoga razmatranje oblika kolektivnog djelovanja koje pokrecu sami akteri zainteresirani za neko zajednicko dobro, postavivsi pri tome hipotezu da se takav tip djelovanja može pokazati efikasnijim od tržisne alokacije ili akcija sto ih poduzima država. Da bi dosla do odgovora na spomenuto istraživacko pitanje poduzela je visegodisnja teorijska i empirijska istraživanja problema zajednickih dobara, koja su joj priskrbila prestižnu titulu jedne od najznacajnijih politologinja danasnjice i uvažene drustvene znanstvenice uopce. Nakon sto je sredinom 1960-ih doktorirala politologiju na sveucilistu UCLA u Los Angelesu, Elinor Ostrom je postala docenticom, a zatim i profesoricom na Sveucilistu Indiana u Bloomingtonu. Zajedno sa svojim suprugom, također istaknutim americkim politologom Vincentom Ostromom, zapocela je istraživacki program iz politicke teorije i policy analize, koji ce s vremenom dovesti do stvaranja znamenitog Workshopa. Rijec je o istraživackom institutu i institutu za poslijediplomsku nastavu koji je pokrenuo multidisciplinarni istraživacki program proucavanja institucija i razvoja i koji je Sveucilistu Indiana priskrbio svjetski znacaj u suvremenoj politickoj znanosti. Sveuciliste im se odužilo dodijelivsi oboma titulu Arthur F. Bentley profesora politicke znanosti. Knjiga Upravljanje zajednickim dobrima najznacajnija je knjiga Elinor Ostrom, no valja istaknuti da je Ostrom, samostalno ili u koautorstvu, objavila tridesetak knjiga i dvjestotinjak poglavlja u knjigama te clanaka u casopisima i zbornicima radova. Utjecaj tog djela na politicku, ali i niz drugih drustvenih znanosti, bio je izniman. U knjizi se, kao sto smo vec napomenuli, razmatra pitanje zajednickih dobara (commons), resursa koji jednako kao i javna dobra zahtijevaju neki oblik kolektivnog djelovanja. Ali za razliku od javnih dobara, kod zajednickih dobara izražena je konkurentnost u potrosnji. Potrosnja tih dobara od strane novih potrosaca smanjuje kolicine raspoložive potencijalnim, novim potrosacima. Upravo zbog tog svojstva, koje ih razlikuje od javnih dobara, zajednicka dobra zahtijevaju uspostavljanje institucionalnih aranžmana koji ce moci ublažiti posljedice te njihove imanentne karakteristike. U istraživanjima nacina na koji su diljem svijeta uspostavljani mehanizmi koristenja irigacijskih sustava, zaliha ribe u morima i oceanima, suma i zaliha pitke vode, autorica se morala dotaknuti bezbrojnih samoupravnih aranžmana o zajednickom djelovanju koje poduzimaju, primjerice, nepalski irigatori ili turski ribari. Kombinirajuci teoriju racionalnog izbora s takvim institucionalnim matricama postupno je zaokružila svoj pristup kao teoriju racionalnog institucionalnog izbora, kao originalni metodologijski pristup za razumijevanje politika koje se primjenjuju prema zajednickim dobrima. (iz predgovora knjizi, autor: Zdravko Petak) Elinor Ostrom dobitnica je Nobelove nagrade za ekonomiju 2009. godine, zajedno s Oliverom E. Williamsonom, za njihovu analizu institucija i ekonomskog upravljanja. Prva je žena laureat u tom podrucju.